Moja prvobitna zamisao bila je da ova stranica više liči na CV nego na (auto)biografiju, ali sam od te ideje odustao – za tako nešto bi ipak najbolja bila moja LinkedIn stranica.

Zovem se Nenad Božidarević i rođen sam krajem 1990. godine u Beogradu, gde sam proveo svoje detinjstvo i 16 godina školovanja koje su nakon istog usledile. Još od malih nogu sam pokazivao svojevrsno interesovanje za prirodne nauke (koliko god je to moguće u ranim godinama života), a najviše za računare i matematiku. Naravno, ovo interesovanje za računare se tada zasnivalo pretežno na igricama kao što su Lion King i Aladdin, ali od nečega se mora krenuti.

1997. godine sam upisao osnovnu školu, i od četvrtog razreda krenuo sa raznim takmičenjima, koja mi i dalje, 16 godina kasnije, predstavljaju jedan od najvećih izvora uzbuđenja i zabave. Iako bez informatike u osnovnoj školi, u osmom razredu sam se po prvi put susreo sa programiranjem, i to u QBasicu (uz pomoć ovog tutoriala), nakon čega mi je polako počelo postajati jasno čime bih mogao da se bavim u svojoj ne tako dalekoj budućnosti.

Završivši osnovnu školu 2005. godine sa Vukovom diplomom, upisao sam Matematičku gimnaziju, što i dalje smatram jednom od svojih najboljih odluka. Za razliku od većine škola u Srbiji, Matematička gimnazija mi je omogući da se već od prvog razreda aktivno bavim programiranjem, odnosno da nastavim ono što sam započeo godinu dana ranije. Svoje takmičarsko iskustvo sam takođe nastavio da proširujem, i po prvi put učestvovao u finalu takmičenja čiji organizator nije bila država – u pitanju je bio Microsoftov BubbleCup. Bili su to skromni počeci tokom kojih nisam ni slutio dokle će me upravo BubbleCup dovesti…

2009. godine sam završio i Matematičku gimnaziju sa odličnom uspehom i sasvim odgovarajućom temom maturskog rada: “Razvoj veb aplikacije u programskom jeziku PHP sa bazom podataka MySQL” (naziv je jedva stao na svedočanstvo). Iako tada više nisam razmišljao o upisivanju nečega što nije računarstvo, ipak sam naleteo na dilemu – Elektrotehnički fakultet Univerziteta u Beogradu ili Računarski fakultet Univerziteta Union. Da ne bih doneo pogrešnu odluku, ostavio sam je za kasnije, upisao oba fakulteta, i dobio stipendiju za četvorogodišnje studije na Računarskom fakultetu, smer Računarske nauke. Ipak, način rada na ETFu mi nije u potpunosti odgovarao, pa sam nakon nekog vremena nastavio studiranje samo na Računarskom fakultetu. Ovo je bio rizičan potez, s obzirom da je u pitanju privatni fakultet (a oni su po defaultu ozloglašeni), ali i potez koji se kasnije ispostavio kao u potpunosti ispravan.

Tokom četiri godine studija na Računarskom fakultetu učestvovao sam na mnogobrojnim takmičenjima, delom zahvaljujući velikodušnošću fakulteta koji je bio voljan da finansira naše odlaske u inostranstvo. Vrhunac ovih takmičenja je, pomalo očekivano, došao u četvrtoj godini, gde sam zajedno sa svojim kolegama osvojio razne nagrade – treće mesto na takmičenju AI Olympics, treće mesto na Nordeus game development hakatonu i drugo mesto na Start Conference hakatonu u razvoju Windows 8 aplikacija, ali ništa od toga ne može da se meri sa onim što je došlo na samom kraju, a to je prvo mesto na takmičenju BubbleCup. Posle šest godina takmičenja, moj tim je najzad osvojio prvo mesto, što nas je učinilo prvim srpskim timom koji je pobedio otkad takmičenje ima internacionalni karakter (5 godina), i na najsavršeniji način označilo kraj naših studija.

Paralelno sa studiranjem i takmičenjima, u drugoj godini sam počeo i sa nešto ozbiljnijim poslovima, pa sam tako uzeo učešće u organizovanju takmičenja za srednjoškolce kao član Komisije za organizaciju takmičenja iz programiranja. Nakon druge godine je usledila šestomesečna praksa u Microsoftovom razvojnom centru u Beogradu, dok sam nakon treće godine bio u Menlo Parku u Kaliforniji na tromesečnoj praksi u Facebooku. Za ovu praksu se na kraju ispostavilo da je posebno bitna, jer sam nakon njenog uspešnog završetka dobio i ponudu za posao koju sam, naravno, prihvatio, i dobio datum početka krajem 2013. godine.

Jula 2013. godine sam, završivši fakultet sa prosečnom ocenom 10,00, postao diplomirani informatičar (mada Bachelor of Computer Science zvuči mnogo bolje) sa diplomskim radom na temu “Rešavanje problema određivanja čvorišta upotrebom genetskih algoritama“, odnosno “Solving uncapacitated k-allocation p-hub median problems by using genetic algorithms“. Kako je ovo bila poslednja stavka potrebna za radnu vizu, ona mi je i odobrena, pa trenutno (od oktobra 2013.) radim u kancelariji Facebooka u Vankuveru.

Osim programiranja, našao sam mesta i za određene hobije, pa se tako amaterski bavim fotografijom i muzikom – sviram gitaru i pevam u horu Obilić akademskog kulturno-umetničkog društva Branko Krsmanović.

A u slobodno vreme pišem na ovom blogu.