U poslednje vreme se fraza corporate culture često provlači kroz tekstove o firmama, ali ponekad ju je teško razumeti, kao što je teško razumeti neki drugi narod ili naciju. Čitavu tu priču je ozbiljno pokrenuo Google sa svojim Googleplexom, radnim okruženjem u kojem bi svako poželeo da radi, i zapravo stvorio trend da IT firme pružaju nešto više — nešto što će novine pokušavati da prenesu, ali neće uspevati u tome. U Facebooku sam već devet nedelja, i sa sigurnošću mogu da kažem šta je korporativna kultura.

Ne, to nije udoban nameštaj, niti crteži po zidovima; to nisu ni mikro-kuhinje ni restorani sa hranom sa svih krajeva sveta. To je osećaj zajednice. Facebook je entitet za sebe, kao pod staklenom kupolom u sred haotične Silicijumske doline, i kada prođete kroz njegova vrata, osećate se kao kod kuće. Ne dolazite tu da biste donosili milione već bogatoj industriji, ili da biste držali glavu pognutu nad radnim stolom. Dolazite ovde zato što su sati provedeni na poslu ispunjeni. Nećete imati stroge šefove da vam dišu za vratom, već vlasnika kompanije koji svake nedelje odvaja vreme i odgovara na pitanja zaposlenih, gde god oni bili u hijerarhiji. Svakog dana će vam nešto novo izmamiti osmeh na lice i biće vam drago što ste baš tu u tom trenutku. Danas je to bio marching band koji ide dvorištem sa gajdama i bubnjevima i svira škotsku muziku, sutra će to možda biti milijarditi korisnik. I na kraju dana, kada se mrtvi umorni vraćate sa posla, neće vam biti teško da sledećeg dana ponovo odete na posao. (Čak i ako je vikend.)

To je korporativna kultura, i njena osnova je zajednica, sklop ljudi koji ne dozvoljavaju da im posao zaista bude posao, sklop ljudi koji savršeno funkcionišu zajedno… Kao da je po njima krojen kraj teksta The Hacker Manifesto:

Yes, I am a criminal. My crime is that of curiosity. My crime is that of judging people by what they say and think, not what they look like. My crime is that of outsmarting you, something that you will never forgive me for.

I am a hacker, and this is my manifesto. You may stop this individual, but you can’t stop us all… after all, we’re all alike.

Kao ni novine, ja taj оsećaj ne mogu preneti. Ali mogu da stavim neke reči i slike na “papir”, pa možda stvari budu malo jasnije…

Sa “poslovne” strane

Facebook zastava dok se vijori na vetruIako se iz prethodnih paragrafa moglo zaključiti da je Facebook teško okarakterisati kao “posao”, surova je istina da se tamo zapravo radi. I to punom parom. Nije filozofija “Move Fast and Break Things” bez razloga tu — doduše, sada je promenjena u “Move Fast and Be Bold”, možda zato što su zaposleni na ripstick-ovima previše često lomili kosti. Baš iz ovog razloga, teško je shvatiti kako stvari funkcionišu, posebno ako ste na praksi. Programeri koji se zaposle, s druge strane, imaju šest nedelja treninga pre nego što počnu išta ozbiljnije da rade. Ali to ne treba nama koji smo na praksi, naravno, mi ćemo sve to on-the-fly.

Tako je i bilo. Prvi radni dan je počeo već u osam sati (prvi i poslednji put), i sastojao se od niza predavanja koja su bila tu da nas upute u najosnovnije stvari i da nas motivišu da damo sve od sebe. Tu smo dobili i naše nove igračke — mobilne telefone i laptopove, svako ono što je odabrao još 6 meseci ranije. Sledeći dan se nije previše razlikovao; nekoliko opštih predavanja o našim pravima i obavezama, šetkanje po kampusu, upoznavanje okruženja, i jedno jedino predavanje za programere. Tokom sledećih dana je održano još nekoliko neobaveznih predavanja, ali ni približno dovoljno da nas upozna sa onim što nas je čekalo. A čekao nas je dokaz da ljudi ovde zaista ozbiljno shvataju svoj posao.

Onog trenutka kada uđete u jednu od dve zgrade gde su stacionirani programeri (od ukupno devet zgrada), ušli ste u sasvim drugačiji svet gde je atmosfera i dalje prijatna, ali radna. That’s where the magic happens. Stotine programera (po jedan za svakih milion korisnika) rade na ogromnoj količini kôda, spremaju nove stvari, brzo rešavaju bagove… Odlično uigrana mašina. Dešavaju se greške, istina, ali to je jednostavno posledica “brzog kretanja”, i niko vam na tome neće zameriti. Kada sedite za stolom (ili u sofi sa laptopom), vi zarađujete novac sebi i firmi. Međutim…

Mi ne pravimo proizvod da bismo zaradili novac, već zarađujemo novac da bismo mogli da napravimo još bolji proizvod.

Skeptici će se nasmejati, ali neverovatno je koliko je ova izjava zapravo tačna. Najvažnija stavka je korisnik, i sve što se radi — a mnogo toga je na pomolu — je usmereno ka korisniku. Politika Facebooka je da svi zaposleni treba da znaju sve, pa je zbog toga lako uvideti kako kompanija i njeni proizvodi funkcionišu, koji su ciljevi, koji su razlozi za neke postupke itd… Koja je vizija.

Facebook kampus
Kampus noću, u toku jednog od Hackathona. Nemojte misliti da nema ljudi, jednostavno svi programiraju.

Delimično zbog veličine kampusa (Hacker Way, koji ide oko kampusa, je skoro 2km dugačak), ali i zbog mešavine kultura, teško je sesti i nabrojati sve dobre i zanimljive stvari na koje sam naleteo. To ostavljam za sledeći tekst, koji će po svemu sudeći biti lista dužine diplomskog rada.

Sa životne strane

A tu je i onaj drugi deo dana, kada ljudi nisu na poslu… I odmah, šok — gradski prevoz je gori od GSPa! Da, istina je… Koliko je prijatno biti u Facebooku, toliko je neprijatno voziti se (iako tehnički ispravnim) autobusom. Sada kada smo prebrinuli inicijalno čuđenje, možemo dalje.

Iako je u pitanju Silicijumska dolina, uopšte nije idilično koliko bismo očekivali. S druge strane, moje slobodno vreme je do skora bilo maltene nepostojeće, pa ni ne mogu pravilno da sudim. Naravno, taj nedostatak vremena nije bio prouzrokovan (isključivo) radom, već i obilaženjem svega što se da obići. E taj aspekat Silicijumske doline i okoline je savršeno zadovoljavajuć. Ostavljam vas sa nekoliko fotografija koje će reći srazmeran broj hiljada reči (foreach fotografija printf 2e10 words) — ja ću svoje utiske ipak moći da saberem i prenesem tek kada se vratim u Srbiju, za tri nedelje.